OSIGURANJE OD AUTOODGOVORNOSTI – PRAVO NA NAKNADU ŠTETE I OBAVEZA DOKAZIVANJA IZVRŠENE POPRAVKE VOZILA
U praksi našeg portala, kao i korisnika koji su nam preneli svoja iskustva, više puta se javila sporna situacija vezana za naknadu materijalne štete na vozilu, po osnovu polise obaveznog osiguranja od autoodgovornosti (odgovornost za štetu pričinjenu trećim licima upotrebom motornog vozila u saobraćaju). Mnoštvo društava za osiguranje kao uslov za isplatu materijalne štete traži jake dokaze da je popravka ili zamena oštećenih delova, izvršena u potpunosti. Deo osiguravača insistira na prikazu fiskalnog računa izdatog oštećenom od strane auto-servisa.
S obzirom da većina vozača motornih vozila ne servisira svoja vozila u ovlašćenim servisima, čak ne mali deo ni u pravim, registrovanim servisima, kao životna se nameće problematika naknade štete u takvim okolnostima, kad prosto računa ili drugog formalno ispravnog dokaza o plaćenim troškovima popravke ili zamene delova, nema.
U situaciji poput navedene, korisnik portala koji nam je preneo svoje iskustvo bio je prinuđen da svoja prava ostvaruje pred sudom u Novom Sadu. Ovaj korisnik je pretrpeo štetu na vozilu, krivicom osiguranika tuženog društva za osiguranje. Oštećeni je izvršio popravku svog vozila u celosti, ali je deo popravke izvršio kod svog komšije koji nema registrovan servis, a za drugi deo popravke, izvršen u registrovanom servisu, nije sačuvao sve račune. Društvo za osiguranje odbilo je njegov zahtev za naknadu štete u pretežnom delu, ističući da je visina štete manja, te da oštećeni nije prikazao adekvatne dokaze da je svoje vozilo popravio, izvlačeći iz toga zaključak da oštećeni nije ni pretrpeo štetu na ime tog dela popravke.
Oštećeni je svoj slučaj izneo pred sud, a kako prvostepeni, tako i drugostepeni sud, usvojili su njegovu tužbu.
Materijalna šteta, prema definiciji člana 155. Zakona o obligacionim odnosima, jeste umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Kada je u pitanju materijalna šteta, njena nadoknada, prema članu 190. Zakona određuje se u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.
Prema tome, u situaciji poput naše, visina štete odgovara umanjenju vrednosti vozila nastalom usled štetne radnje, saobraćajne nezgode. Dakle, ključna je ne obavezno visina plaćenih troškova popravke, ne cena naknade servisa koja može da se dokumentuje ili iskaže fiskalnim računom, već prvenstveno koliko je smanjenje vrednosti vozila usled štete, ili cena troškova koji su potrebni da se učine za otklanjanje te štete. Nije opravdan stav nekih osiguravača, o tome da se oštećenom mogu osnovano nadoknaditi samo troškovi koji se mogu dokumentovati računima, budući da čak i u situaciji kad se oštećeni odluči da uopšte ne popravlja svoj auto, opet bi imao pravo na naknadu štete. Razlog leži u činjenici da je u takvoj situaciji, nastalim oštećenjima imovina oštećenog svakako umanjena (kroz pad ekonomske vrednosti vozila), pa oštećeni svakako trpi štetu koju zakon prepoznaje.
Visina naknade štete, prema odredbama člana 189. Zakona, određuje se prema cenama u vreme donošenja sudske odluke. Izuzetak bi smatramo, trebalo da prestavlja situacija kada se na osnovu izvedenih dokaza može zaključiti da je za oštećenog, trošak dovođenja vozila u stanje pre štetnog događaja bio niži (primera radi, dat mu je popust na usluge servisa, ili akcijske cene delova).
Prema tome, za ostvarenje naknade materijalne štete pretrpljene u saobraćajnoj nezgodi nije ključan momenat čuvanja računa, i drugih dokaza o izvršenim popravkama (iako je to čuvanje iz više razloga preporučljivo), već dokazi o nastalim oštećenjima, dokumentovani naročito kroz zapisnik o uviđaju i tzv. Evropski obrazac, kao i zapisnik o oštećenju sačinjen od strane procenitelja društva za osiguranje.